Kad bih bila… Super star !

Evo zamišljam sebe…na terasi nekog modernog kafea, ja sva tako moderna i važna, odgovaram novinarima na pitanja…Kamere! Fotoaparati!
Pričam o novom projektu, zahvaljujem se saradnicima, uzdišem od same pomisli koliko sam naporno radila u zadnje vrijeme…i pričam. Biflam redom scenografe, koreografe, daktilografe . A onda idu ona škakljiva pitanja novinara, ono što svi vole da čuju…
 
Kako uspijevate uskladiti karijeru i privatni život?
-Kad sam tek dobila djecu trebalo mi je dosta vremena da se organizujem. Sad je već lakše. Mama i svekrva se odlično uklapaju, dogovaraju se samostalno oko čuvanja moje djece.Rijetko se desi da su obje zauzete u isto vrijeme. Ja sam prezadovljna načinom na koji to funkcioniše. Kad se hoće sve se može!
 
Da li porodica ,suprug i djeca imaju razumjevanja za Vaš posao?
-Moj suprug ne razumije gdje je korpa za prljavi veš i čemu služi. Djeca su povukla na njega. Moja karijera je sredstvo za “otići na more”. To razumiju.
 
Kako provodite slobodno vrijeme i šta vas opušta?
-Slobodno vrijeme-e to je ono između mašine bijelog i mašine šarenog?! Pa, uglavnom prvo pogledam šta od mesa ima u zamrzivaču,ubacim to u pretis…i onda malo na Instagram. Na mašini za veš imam ovaj brzi program, samo 45 minuta, tako da neke storije ne pogledam do kraja. Uglavnom, upratim ko je gdje i s kim. To je važno. Važno je biti u toku .A opušta me…pa najviše me opušta kad je suprug na putu, djeca kod mojih…pa ja onda polako sve sredim. Prvo ručak za sutra, pa veš…pa malo na telefon,nazovem prijateljicu…tako razgovaramo o svakodnevnici, ne dugo…možda neka dva sata, ne više.
 
Za ženu svojih godina izgledate odlično. Koje su tajne vašeg izgleda?
-Hvala na tako divnom komplimentu. Moja mama je uvijek govorila: “Stavi karmin i kad ideš u granap, nikad ne znaš koga ćeš sresti.” To se meni toliko urezalo u pamćenje da ja bez karmina ne bih izašla, nema šanse.Dva viklera, jedan na šiške, drugi na profil. To nikada ne zaboravljam.Znači, genetika! I još je dobro kad stavim one velike naočale, što me pokriju od čela do brade i tad stvarno izgledam odlično. Uopšte se ne vidi da sam obrve zadnji put čupala za Novu Godinu. Vjerujte mi, treba stvarno uložiti u te naočale.
 
Vrlo ste aktivni.Kako održavate kondiciju?
-Ponekad mi se desi da operem samo dva prozora i ne mogu više. Ali to je baš rijetko, kad sam stvarno umorna. Uglavnom mogu oprati sve prozore, otprlike 12 prozora za sat vremena i uopšte se ne umorim. Poslije bez problema mogu usisati cijeli stan i obrisati parkete. Nekad napravim i neki kolač, a poslije izađem na kafu. Važno je samo kontinuirano raditi na sebi.
 
Čini se da je romantika danas zaboravljena. Da li ste vi romantični?
-Jesam. Stvarno uživam u romantici. Volim male znakove pažnje i raduju me sitnice.Evo recimo…za godišnjicu braka muž mi je poklonio briljantnu ogrlicu. Tačno u ponoć dok smo ležali u krevetu. Ja sam stvarno bila umorna i samo sam se zahvalila i poželjela mu laku noć.On je očekivao nešto sasvim drugo, ali nije se dugo ljutio… možda samo par dana. Ali stvarno mi je to bilo jako romantično. Baš sam slatko zaspala.I drugarice su mi rekle da mi je divna ogrlica. Jako volim romantku.
 
Da li želite poslati poruku mladim ženama kojima ste uzor?
 
-Mlada si dok ti to želiš. Oni koji te razumiju, znaju šta ti je i bez da to kažeš. Za slobodno vrijeme isključi sve osigurače. Ipak, šareno i bijelo uvijek razdvoji. Osmijeh se ne kupuje,njega sama napravi.Romantično je to što postojiš. Nosi oko vrata zagrljaje, sve drugo vremenom izbljedi. I ne zaboravi poželjeti želju kad vidiš zvijezdu padalicu. Možda se i desi…Super star!
 

Ovdje i sad!

Velike životne mudrosti naučiš za par minuta. Ili ih nikada ne naučiš. Volim onu našu izreku “pametnom je išaret dovoljan”, a pri tome ne mislim na pamet mjerenu brojem diploma arhiviranih u birou za zapošljavanje. Za pamet nikad ne dobijemo diplomu, ona se mjeri načinom na koji dišemo život.

Još deset nestrpljivih dana do našeg putovanja u čarobnu Toskanu. Vikend u Hercegovini kod naših toplih Šveđana, taman da se utopimo u ljeto. Da, postoje i topli Šveđani…ali samo ako su rođeni Hercegovci. Jutro nas je odvelo u malu uvalu Jadranskog mora i tu negdje između plaže i bara Mila me je uhvatila za ruku i zaustavila u užurbanom koraku. Samo je rekla: ovdje i sad! Gledala je prema moru, plavetnilu koje je samo očima razumljivo. Osjetila je da moje misli idu brže od mojih prebrzih koraka, da uopšte nisam svjesna trenutka i mjesta na kojem se nalazim. Da jedan neočekivani vikend na moru ne smije proći u potpunoj nesvjesnosti, da plaža sa koje smo došle i bar u koji idemo ne znače ništa ako su moje misli u mojoj kancelariji, mojoj novoj kuhinji, vjenčanju prijateljice koje je tek u septembru. Njene riječi učinile su da izađem iz svoje zbrkane glave, udahnem more i poželim da se ništa ne desi. Samo nek vrijeme curi. Od Mile sam se tužno rastala idućeg dana, ali od njenih riječi nikada se rastati neću. Ovdje i sad zaista prija!

Za godišnji sam se spakovala za deset minuta. Bez kupovine, bez plana, bez žurbe. Bez kreme za prije i kreme za poslije. Za prije sam ponijela iščekivanje, za poslije oduševljenje. Sasvim dovoljno za nekoga ko mijenja tok misli. Radovala sam se toplim danima i svježim noćima. Poznatom nepoznatom i bliskom stranom svijetu. Prvi put, nakon nekoliko toskanskih ljeta, osjetila sam stvarni ukus vina, prebrojala sve zvijezde na nebu iznad svoje glave, pustila sir da se rastopi od usana do mozga. I eto uspjela sam… bila sam tačno tamo gdje su mi bile želje. Na jednom brežuljku, u maloj kućici staroj stotinama godina, na suncu koje nesebično grije i one najhladnije, na svom odmoru… po mojoj mjeri i za moj gušt.

Neka mi oproste sva prošla ljeta, svi prošli dani i prošli ljudi, što nisam znala da ponekad moraš imati puteve bez cilja. Da vrijeme ponekad od mene traži samo jedno – biti prisutna. Pustiti život da prođe kroz mene, čak i onda kad samo gledam u prazno.

U svojoj bašti, negdje na ljubičastom Hvaru, u šumi, na stanici dok čekaš voz, u kinu, na kafi sa prijateljima iz djetinjstva, dok praviš album sa fotografijama sa ljetovanja, ispod tuša, na zadnjoj stranici knjige od koje se ne želiš rastati… bilo gdje…samo budi ovdje i sad! Samo tada možeš disati život.

Ovdje i sad!

Kažeš ljubav, a misliš sex !

Na kalendaru osam isplaniranih vikenda. Između svakog vikenda pet radnih dana, sa dobro poznatim početkom i krajem. Nove sandale preklinju kišu da prestane padati. Ljeto je i dugo sam ga čekala. Godišnji odmor provest ću u ponavljanju rečenice : Na godišnjem sam!

img_8279

Planovi za godišnji su počeli u januaru. Jedno daleko selo, zeleni brežuljci, lavanda uz koju se budim, polja suncokreta,veseli ljudi. Koji vikend na moru i slavna rečenica “Samo da hoće ugrijati”. Kako se samo ljeto činilo dugo i toplo dok smo ga gledali očima jedne hladne i duge zime.  Varka dugog ljeta ostala je još od vremena kampovanja na Pelješcu, kad se na more odlazilo sa zadnjim školskom zvonom,a vraćalo kući tek koji dan prije početka škole. Ove godine slavim dvadeset godina mature… otprilike toliko moja ljeta nisu duga.

Ostale su meni u navici i mnoge druge varke. Jedna od njih je da će se desiti nešto veliko, samo od sebe. E pa neće! Nisi drvo-pomakni se.

Mi sa kontinenta na ljeto gledamo kao jedino vrijeme u kojem se stvarno živi. Puni ambicija i velikih želja, namaštavamo šta ćemo sve raditi u vrelim ljetnim danima. Za sve što nismo mogli raditi tokom godine krivi su magla i smog. A najveća magla je ona u našoj glavi , po zimi i po ljetu. Čudni Balkanci…kako se ono kaže – Najveća planina je kućni prag.

Sve što mi pada na pamet sa ovim ljetom je silna želja da ga konzumiram. Da ostavim sve obaveze i jednostavno nestanem. Da se probudim u sedam i da mi zbog toga nije žao, da razgovaramo i smijemo se do kasno u noć, mirišemo na losion od kokosa, jedemo breskve koje cure niz ruku. Kad mi je Maja poslala poruku sa juga:  “Ovdje je taman…prema tome-pasoš u ruke i bosa na trg!”, ja sam osjetila svu težinu zatvora vlastitog života, proklela ga hiljadu puta, zatvorila prozor da ne čujem kišu i  podlegla staroj varci…desit će se nešto, jednom. Neka mi oproste oni što nemaju sijede, ali je velika istina “Sve je lako kad si mlad” , pa čak i podnosti vlastite zatvore.                     

  Dođe to sa godinama…ne možeš voljeti na silu, ne možeš hladnu kafu, ne možeš leći bilo gdje, ne možeš piti loša vina, ne možeš sjediti gdje ti nije mjesto, ne možeš ljubiti ako nije srcem, ne možeš se glupirati sa bilo kim, ne možeš trošiti dane  kao da su tuđi, ne možeš reči ljubav, a misliti sex. Upariš osmijeh sa haljinom, noć sa toplim vjetrom, maglu sa sjetom, sunce sa bosim nogama. Na putovanja nosiš sve manje cipela, sve više sebe. Poželiš ostati više nego doživjeti. Od mladosti nosiš samo so u kosi i osmijeh za one koji se ljube. To tako treba, neka vrijeme bude govornik umjesto nas.

Pogled na kalendar bio je tužniji od kiše koja ne želi prestati padati. Petnaest dana godišnjeg obojit će cijelu godinu. Pitam se ko koga ovdje ne želi… ja ljeto ili ljeto mene. Na mom dvokvadratnom balkonu dočekati ću jesen i onda ću se pitati ko mi je ukrao ljeto. I ko je ukrao sve moje dane. Čini se lako, a opet preteško. Prevariti malo život i dobiti vrijeme samo za sebe. Voljeti zimu i znati da dolazi dugo toplo ljeto. Svaki dan je prilika za naprijed. A treba početi!

Ako se ikada ljeto bude zvalo mojim, neka to bude na onom trgu na kojem ću stajati bosa i neka pored mene bude samo neko ko će znati koliko me to veseli.

Ako kažeš ljeto, nek ljeto i bude!

O slobodi se ne laže!

Slobodan si onda kad možeš misliti svojim glavom, voljeti svojim srcem, radovati se svojom dušom, tugovati svojom tugom i šutiti o svemu tome.

img_8010

Sloboda je riječ koja nema zamjenicu. Možete mi dirati u čovječnost, šerpu, majčinstvo, karijeru, novčanik…ali u slobodu ne. Dirnula sam u nju sama, na dušu mi.

Ponedjeljak je krenuo u borbenom maršu, od kancelarije do pijace,od pijace do treninga, od treninga do usisivača, od usisivača do kupanja psa, od kupanja psa do pranja veša, od pranja veša do neodgovrenih dnevnih poziva i poruka. Knjigu koju pokušavam završiti nosim od sobe do sobe. Samo je nosim. Ni slova nisam pročitala zadnjih deset dana. Komšinica sa drugog sprata glasno sluša muziku nakon ponoći. Nekad joj psujem u sebi, a nekad na sav glas. Ona sluša muziku, a ja psujem. Očito da postoji neko ko više vjeruje u svoju slobodu od mene. Utorak je nadmašio ponedjeljak. Ja sam trčala kroz vlastiti život, žena sa drugog je slušala muziku. Srijeda je bio moj rođendan,  prepun cvijeća i lijepih želja.Nisam brojala godine, jer ovo su godine koje se ne broje. Godine koje govore onome ko želi da čuje. Umjesto muzike čula sam samo to da je ostalo još sasvim malo vremena da slobodu pretvorim u život.  U četvrtak sam opet izvadila teško naouržanje i nastavila bitke. Kraj sedmice je obećavao malo više vremena. Veliki planovi za vikend, od kojih u nedjelju veče ostanu tek poneka kafa i opran veš. Čitala sam uglavnom novosti sa portala, knjigu nisam ni dotakla.

Sloboda je ostaviti sve poslove i čitati knjigu.

Njega sam dočekala sa ručkom i dva noža. Raščlanila na proste faktore njegov život, objasnila mu da ne može tako, da se greške ponavljaju, da nije dobro za njega, da je vrijeme da razgovara sam sa sobom. Potvrdila se sebi u svojoj pameti i načinu na koji sam zaključila da on treba da riješi svoje probleme. Nakon što sam završila jednosatno izlaganje, sve to sam prepričala najboljoj prijateljici. Pa onda drugoj najboljoj prijateljici. Na pola drugog prepričavanja izgubila sam glas. Niti je on riješio problme, niti mu je moja pamet bila potrebna. Svoje sam probleme gurnula mami pod nos i tako olakšala dušu. Tuđe probleme uzmem sebi, a svoje dam drugome. Nije pamet sve što dobro zvuči.

Sloboda je naučiti ne živjeti tuđi život…i tako sačuvati dobar glas.

Krajem sedmice srela sam Branku. Ona živi u šumi. U kući ima slučajnog gosta iz Urugvaja, koji joj pomaže u kućanskim poslovima. Gost divno svira gitaru i ne zna koliko će ostati kod nje. Nisam izmislila Branku, kunem se. Ona je stvarna i predivna. Obećala sam  sebi, a i njoj, da ću vikend provesti u šumi. Pomislih da možda mogu biti predivna kao ona. Šuma nije bila šuma, bila je livada sa još trideset ljudi. Od mog povratka prirodi te subote sam dobila krompirušu ispod saća koja mi se uopšte nije jela.

Sloboda je imati šumu na sred svog dnevnog boravka, ako je potrebno.

Kada sam objasnila sve što se moglo objasniti, glasno i bez dlake na jeziku rekla to što mislim, kada sam odradila sve što sam željela sa odradim, kad sam u svojim mislima obuhvatila pola planete…od komšinice sa drugog do klime u Australiji, legla sam u krevet istrošena i prazna. Moji planovi za tu sedmicu bili su nešto sasvim drugo… željela sam otići u šumu, pročitati knjigu, napisati vježbu koju dugujem, istraživati o projektu na kojem radim, pozvati roditelje na ručak, gledati film sa djecom. Nista od toga se nije desilo.

Sloboda je imat svoje planove i poštovati ih.

 Kako sam imenici bez zamjenice našla zamjenu?!

Koliko mnogo sam vjerovala u svoju slobodu toliko jako sam je zarobila! Postala sam mali robot u velikoj mašineriji. Junački sam izlazila na mejdan uvijek spremna braniti dobre i pravedne. Čak i kada se mogu braniti sami. Sve uvijek znam. Imam  misljenje o svemu i kažem ga. Pita li me iko za to isto mišljenje?!  Ponekad da, a ponekad i ne. Ali ja ću svejedno da kažem. Ipak, slobodna sam. Uradit ću sve što se mora. Sve što sam umislila da se mora. Smorit ću se. Neću spavati, ako treba. Ali ću zatvoriti oči kad vidim da i ne treba.

Stojim na pola puta između slobode i potpunog ropstva. Kada se jednom mozak umori i noge prošetaju šumom, kad pročitam sve započete knjige, kad prešutim ono što bih mogla reći, kad ne potrčim za onima koji su davno otišli, kad ugasim motore i život počne da se kotrlja…znat ću na koju stranu sam krenula.

Nisu sve slobode slobode. Neke se samo tako oblače.

Sarajevu…za ljubav i za dalje

Danas sam se pomirila sa Sarajevom. Zagrlili smo se i oprostili jedno drugom. Ja njemu, jer je zaspalo onda kad sam željela da je budno. Ono meni, jer to nisam mogla da shvatim.

Prohodala sam pored Sarajevske pivare. Miris hmelja je bio način na koji mirise zrak. Uvijek ugodan i moj. Miljacka je bila najbistrija rijeka koju sam ikad vidjela. Sve druge su bile čudne zelene boje. Šarene krede bile su najveći luksuz tih dana. Sladoled u loptici i jabuke u šlafruku. Kad me je mama prvi put poslala samu u granap to je značilo da sam narasla. Tata je često putovao, a više od toga mamu je jedino nervirao Princ koji se gasio. Krajem osamdestih preselili smo se na Dobrinju. Amidža je rekao da će nam kupiti kravu, jer smo otisli živjeti na selo i jer je on najduhovitiji čovjek kojeg poznajem. U onim ratnim godinama shvatili smo koliko bi bio praktičan njegov poklon. Smijali smo se tome i sjećali mirisa vrućeg mlijeka. Život na Dobrinji bio je divan. Nove zgrade, nova škola, novi parkovi, novi prijatelji. Vikendom u Nemanjinu, moju oazu sreće i radosti. Predah u Velikom parku, pa kod Ramisa na kesten-pire. Bezbrižni dani djetinjstva na krilima Sarajeva.

Jednog aprila nestalo je moje sunce, nestalo je moje djetinjstvo, nestalo je moje Sarajevo. Bilo je mnogo straha i mnogo krvi. Čekali smo kraj i neki novi početak. Tada sam mislila da bi potpuno pogrešno bilo otići, da nema tog sunca koje je toplije i te zime koja sniježi ljepše. Kad je konačno česma zamijenila kanister i sijalica svijeću,moj odraz u ogledalu bio je potpuno drugačiji. Prerasla sam šećernu vatu i balone od sapunice. Otkrivala sam Sarajevo u prvim izlascima, u kafanama koje rade najduže, u jutrima u kojima su kafe bile pune smijeha, u divnim predstavama u Kamernom i Sartru, u reportažama stranih novinara, u pričama onih koji su ga napustili. Ništa od tog sjaja nisam mogla da osijetim. Mučila sam se. Bila sam ljuta i iznevjerena. Valjda je tako sa onima koje volimo. Očekujemo od njih najviše. Najviše ih kritikujemo i najmanje razumijemo.

Jednog ljeta negdje u Dalmaciji upoznala sam čika Ivu. Studirao je arhitekturu u Sarajevu. Studentski život težak i lijep, na dlanu srce koje mu je dao grad. Srce za vječnost. Tog ljeta bili smo njegovi gosti, a on je po načinu na koji nas je dočekao, bio najveći Sarajlija ikad. Nisam razumjela ljude kojima se razvuče topli osmijeh na licu kada kažem da sam iz Sarajeva. Ja sam smišljala način kako otići što dalje od njega, kako izbrisati ljubav i sjećanja , vježbala sam kako se osjećati kao građanin jedne Švedske, Njemačke, Amerike. Željela sam čiste ulice, nove tramvaje, parkove i klupe u njima, željela sam prilike, željela sam izložbe, koncerte, ulice bez pucnjave, bolje radno vrijeme, veću platu, siguran život.Stotinu puta sam imala plan, nekad toliko siguran da je izgledalo da mogu otići već sutra. Ja se nisam pomjerila s mjesta. I gore od toga…ja nisam mrdnula prstom da bih u svom gradu imala sve to što želim.

Ovog aprila sasvim neočekivano vratilo se sunce, vratilo se djetinjstvo, vratilo se moje Sarajevo. Možda zbog žičare, a možda je bilo vrijeme da se pogledamo u oči, moj grad i ja. Snaga tog pogleda neobičnom silom otvorila je moje srce. Slijedila sam znakove i lako stigla na mjesto sa kojeg sam krenula. U kući u kojoj sam se rodila jedna divna Ena rodila je divnu djevojčicu. Pustila sam sjećanja da me obuzmu cijelu i ponovo sam se osjećala svojom. A to tako prija.

Ja svom gradu nisam dala ništa osim svojih koraka, a meni zauzvrat moj grad je dao ono najvažnije…divne ljude.

I šta bi meni moje Sarajevo bilo bez moje Melise iz Zenice, bez predivne Mostarke Azre koja me liječi, bez Sanide iz Foče koja čita knjige onima koji ne vide, bez Nasihe iz Lukavca koja se svim žarom svoga srca bori da Sarajevo ima najljepše parkove na svijetu.

Svojoj sam djeci pokazala svjetla velikih gradova Evrope. Nisam im rekla da i Sarajevo ima svoja svjetla .Nisam im znala objasniti kojom bojom svijetle svjetla Sarajeva. Nisam im dala priliku da vole svoj grad. I stidim se toga.

Sarajevo svijetli šarenim svjetlima, svjetlima mog djetinjstva. Svijetli svjetlima Mostara, Zenice, Foče, Maglaja, Travnika, Rima, Beograda, Pariza…

Sarajevo svijetli srcima onih koji ga vole…

I to se vidi iz svemira!

Plivaj, jer samo ćeš tada znati da si živa.

Almir je rekao da napišem nešto smiješno. Dosta je ljudima njihove muke. Ko će još čitati tvoju?! Valjda on zna moju muku, pa misli cijeli svijet je zna. Kaže jednom kad je išao na posao… negdje u Rajlovcu zaustavio je auto, jer se pored ceste ukaza nesvakidašnji prizor-čovjek i lane.           Jao što je lijepo! Odakle vam? – upita čovjeka.                                       Imam- kratko i jasno odgovori čovjek , bez bilo kakve potrebe da objašnjava dalje.                                                             Jao baš je divno! Odakle vam lane?!- upita opet.                              Nije lane, to je jare. I eto-imam!

Ivana je imala muža. Ljubav iz studentskih dana. Princ na bijelom konju. Mali stan u centru, dovoljan za dvoje koji se vole. Radnim danima su ručali u gradu. Vikendom su bježali iz grada. Ivana se smijala glasno poput grmljavine. On je volio da  gleda rupice na njenim obrazima. Ljetovanja na Hvaru, Prvi maj kod njegovih. Rodili su djevojčicu žutu i nasmijanu. Dani su bili brži od njih, ali su se ipak brojali. Radio je sve više i gledali se sve manje. On je upoznao Lejlu, a Ivana je shvatila da ga zapravo ne poznaje. Stan je postao mali, za dvoje koji se ne vole više. Jednog jutra se nisu probudili zajedno. Jedino sunce koje ih je grijalo bilo je ono malo, žuto i nasmijano. Crni oblak bio je veći. Princ nije bio princ. Bio je konj. I eto – imala ga je.

Jare mi je stvarno smiješno, a ovo o konju baš i nije.

Lejla je krajem ljeta otišla negdje u Evropu, raditi kao medicinska sestra. Konj nije više jahao…barem se tako pričalo. Lejlina sestra Selma radila je dva posla. Jedan od devet do pet, drugi od pet pa dok joj se oči ne zatvore. Ispeglana košulja za muža, tri bijele majice za fizičko. Tri užine sa pecivom od integralnog brašna, tri jabuke i jedna poruka na stolu- utoplite se! Roditeljski svakog drugog četvrtka… taman da se podsjeti koliko je dobar roditelj. To koliko je dobra supruga znala je jednom u mjesecu, uglavnom kad su joj neplodni dani. Za četvrtu užinu nije bila spremna. Zlaja je bio spreman donijeti kafu na pauzi i prvi čestitati rođendan. Selmu je pokrivao kod šefa svaki put kad kasni. Znao je sve tračeve o njoj i prepričavao ih je na posebno zabavan način. Zlaja je postao Selmina zabava na koju drugi nisu bili pozvani. Kući je donosila integralno pecivo, kilogram jabuka i tonu laži. Na dan Zlajinog vjenčanja plakala je.

Konj je izgubio posao prije nego što je Sunce naučilo prva slova. Ivanu nikad nije   izgubio . Povlačio se po tuđim stanovima i pisao joj kilometarske pouke. Na neke je odgovarala, a na neke plakala. Molio je da mu oprosti. Dva dana nakon Nove godine vratio se u mali stan u centru. Neke su tuge spremili u stari ormar. Dane su bojili suncem i učili da vole jedno drugo. Na dan kada je Sunce diplomiralo držali su se za ruke. Onaj stari ormar nikada više nisu otvorili.

Sunce gazi dvadestipetu. Gazi je svojom nogom dugom metar i dest. Čeka poruku na displeju i onda joj se usne razvuku u veliki osmijeh.Svi su zaljubljeni u nju, a ona ne želi da se zaljubi. Kaže da se plaši i da prosto ne zna da li bi mogla ikada ikome vjerovati. Previše straha za tako bezbrižne godine. Voljela bih joj reći da veza nije mirna luka i zona komfora. Ne želim je uplašiti još više.

Talasa se to more i onda kad je mirno. I često sijevaju munje i liju velike kiše. Na horizontu ponekad vidiš samo ono što želiš da vidiš. Vjeruješ da tražiš pusti otok na kojem će nastaniti svoje snove. Nađeš ga i nakon što snovi počnu da se ostvaruju shvatiš da otok nije baš tako pust. I onda ponovo ideš na otvoreno more boriti se sa talasima i olujama.I to što neki put ostaneš bez broda ne znači da i dalje nisi mornar.

Plivaj, jer samo tada ćeš znati da si živa.

img_4795

Sunce moje, veza je more, a ljubav nije na pustom otoku. Ona je u pjeni talasa, ponekad mala i ponekad veća od tebe. Nemoj da te strah napravi onom koja sjedi na obali dok brodovi plove. U sunčanom danu boje su potpuno stvarne. Najjača svijetlost najbolje se vidi u noći.

I to što se nekada jare pretvori u lane i princ u konja stvarnost je koju trebaš prigrliti !

Jednoj Z.

Stavi crveni ruž – žena si!

Osmi mart je bio čestitka za mamu i cvijeće za učiteljicu. U školu nosimo kolaž papir i tempere…. nekoliko nespretno napisanih riječi i osmica sa tačkom. Mama je pažljivo birala poklon za učiteljicu, jer učiteljica se voli najviše.Nekad kasnije smo naučile da je to Međunarodni dan žena-praznik ekonomskih, političkih i društvenih dostignuća žena. Ali nekako ti je uvijek mama kao  asocijacija na taj dan… kupiti joj cvijeće, parfem, spavaćicu. Ne znam kako su nas uskratili za Dan majki i time napravili potpunu zbrku sa 8. martom.Svakako, moja mama zaslužuje sva priznanja ovog svijeta, pisana i nepisana. Mene, kao i većinu žena pretpostavljam, hvata blaga jeza od svog tog silnog napola uvelog cvijeća i milozvučnih čestitanja. Ubijte me, ako pola njih zna šta nam zapravo čestitaju. Dobijemo slobodan dan na poslu, ili bar pola dana, a zapravo smo se borile za to da imamo jednake uslove rada kao i muškarci. Završimo u nekim kafanama, lijepo dotjerane i vesele. Kažu,to je naš dan.  Ko je tu šta pogrešno shvatio?! Pošaljite vi nas svakog petka u kafanu, nama je po obimu svakodnevnih obaveza, četvrtak svakako osmi radni dan u sedmici.

Kroz moj život marširaju divne žene. Moje prijateljice, doktorice, domaćice, profesorice, pjevačice, kuharice, prodavačice, pravnice, glumice, arhitektice, stjuardese, novinarke, učiteljice. Iza svake od njih stoji dug i trnovit put, stalna težnja da rastu, da svijet učine boljim. Revolucionarke u vremenu kad je revolucija zaboravljna riječ. Njima srcem čestitam 8. Mart!

Prošli mjesec sam izgubila jednu voljenu ženu. O ne! Nisam je izgubila, nju je nemoguće izgubiti. Otišla je na neko sretnije mjesto. Živjela je devedeset godina. S razlogom. Sa milion razloga. Bio je to dug, predivan, težak i zanimljiv život . Da li je to znala onda kad ga je živjela?! Mislim da nije. Sve što je radila, a radila je mnogo toga, bilo je prirodno i instiktivno baš kao disanje.  Rodila se  dvadesetih godina prošlog vijeka u jednom malom, sasvim malom, gradu. Život je provela u njemu, osim onih nekoliko godina izbjeglištva, nakon kojih se zahvalila tamošnjoj kraljici i vratila se svojoj kući. Dana kad je umrla na jednom lokalnom portalu su napisali – umrla je najpoznatija žena svih vremena našeg grada! Najpoznatija žena, a nije bila pjevačica, supruga političara, influencerka, doktorica. Bila je njihova sugrađanka, žena, bila je čovjek. Nije bilo osobe koja je od nje tražila pomoć, a da nije tu pomoć  dobila. Ne zato što je ona bila bogata i moćna, već zato što je htjela pomoći. One koji nisu znali pisati, naučila je. One koji su htjeli raditi, zaposlila je. One koji nisu imali majke, prigrlila  je. One koju su dolazili, dočekivala je. Onima koju su se radovali, pjevala je. Svoju je djecu odgajala je da budu časni i pošteni ljudi. Oni to i jesu. Živjela je u svijetu muškaraca i sve svoje zamisli je pretvarala u djela.  Prošlog aprila slavili smo njen devedeseti rođendan. Slavila je s nama samo da nam udovolji. Zaspala je jedne zimske zore, a mi nakon što smo je posljednji put ispratili, iz njene smo kuće  izašli siti hrane i puni ljubavi. To je znak da je Ona uvijek tu. Ne mogu ni riječi više reći njoj, jer će me ugušiti suze. Ona je bila i ostat će Žena, a takve imaju svoj praznik.

img_3607

A šta smo mi uradile? Koja su naša dostignuća?

Upakovali su nas u celofane i stavili crvene mašne.Ili smo se same upakovale.Tek nekoliko svijetlih primjera bez brnjice, bez straha,sa željom da djeluju. Snaga žene se ne mjeri  prema veličini buketa  cvijeća i cijeni parfema. I ne moraš imati govornicu i reflektore da bi govorila. Čuje se sve što je vrijedno za čuti, bez obzira gdje se kaže. Ako se žene drže za ruku, svijet je samo malena lopta. Zaboravile smo da smo bile vještice koje su gorile na lomačama , pa danas jedna drugu tako nazivamo. Zaboravile smo da nam je bilo uskračeno pravo glasa, a danas nam je mrsko da glasamo. Zaboravile smo koliko možemo i koliko nekada nismo mogle.

Ispleti pletenicu onoj koju si rodila. Drži je za ruku kad je najgora. Pusti je da se nasloni na ženu, to će u mnogome odrediti njen put. Ohrabri je da plaće i reci joj da je voliš. Istrči maraton. Nahrani napuštenog psa. Pomozi siromašnima. Glasaj. Pokloni skupu tašnu koju više ne nosiš. Traži bolji posao. Zasadi drvo. Napiši pjesmu. Diplomiraj u četrdesetim, dozvoljeno je. Pokupi smeće u parku. Drži na oku one koje voliš, trebaju te. Pogledaj koliko možeš. I raduj se!

I kad budeš barem kamen koji pokreće lavinu, stavi crveni ruž …žena si!

O onoj koja želim biti !

Subotom smo išli u Pionirsku dolinu. Svake subote. Drvored divljeg kestena pored groblja, najljepši put kojim sam ikada prošla. Groblje Sveti Mihovil nikada nije izgledalo strašno. Jedan grob,tik uz cestu, na njemu osušeni buketić cvijeća umotan u plavu satensku vrpcu. Jednom sam pitala majku, mamu mog tate, ko je stavio cvijeće i čiji je to grob. Rekla je da je neka djevojka umrla i da je taj buket ostavio onaj koji ju je beskrajno volio. Mislim da je to bila moja prva spoznaja o Ljubavi. Neispričana ljubavna priča, jedan grob uz cestu, drvored divljeg kestena i plava vrpca koja ostaje zauvijek. Majka je pričala divne priče, nikada bajke. Pričala je o svojoj porodici, o tome kako je jako mlada izgubila roditelje, kako je bila guvernanta u kući jednog sarajevskog doktora. Pričala o je mom tati, njegovom djetinjstvu, dječijim nestašlucima. Mi smo upijali svaku njenu riječ i živjeli u pričama koje smo slušali. Dvadeset godina nakon njene smrti, sasvim slučajno, sam saznala da je jednom davno ona bila djevojka čiji je voljeni poginuo, nekad u nekom ratu. Tu priču nikad nam nije pričala. Zaprvo jeste… onog dana kad smo prolazili pored groblja. Samo tad i nikada više. Priča u jednoj rečenici. A rekla je mnogo mada,potpuno sam sigurna, tada to nije znala. Ostala je u mojoj glavi plava vrpca…na osušenoj travi, na snijegu koji kopni, na raskvašenoj zemlji kad kiša pada, ostala je kao znak, kao smjernica, kao način na koji se voli. Rekla je sve što se ikada o Ljubavi moglo reći.

Ne… ovo nije priča o nesretnoj Ljubavi i usamljenoj ženi. Njen život je bio sve, samo ne tužan. Stvarala je neke nove priče i na svaku od njih stavljala plavu vrpcu ljubavi. Voljela je muža. Da, voljela ga je. Znala sam to po načinu na koji se smijala. Uvijek glasno, srcem. Znala sam to po žaru sa kojim ga je dočekivla svaki put kad se vrati s posla. Znala sam to po radosti sa kojom je odgajala svoje sinove. Znala sam to po načinu na koji se oblačila i bojila kosu u crveno. Znala sam to po suzama na njenom licu, onoga dana kad je umro. Znala sam.

Ljubav se desi. Ne traži se. Ne pronađe se. Desi se i onda više ništa nije u tvojim rukama. Ne postoje pravila, forme, standardi. Možeš da je izgubiš, mogu i da ti je ukradu. Možeš i ti sasvim slučajno da je zgaziš. Mozeš i da je ne vidiš. A nekako nekim čudom znaš da je tu.

Naučila sam… ljubav ne znači ništa ako svakoga dana, svakoga minuta naše ljubavi, ne stavljamo nove plave vrpce. Na dan našeg prvog poljupca, na prvu svađu, na prvo mrzim te, na dane tišine, na svaku suzu, na neoprano suđe, na divno ljetovanje, na neodgovorene poruke, na čekanje, na noći koje traju dugo, na radost svakog susreta. Ljubav ne znači ništa, ako nije priča koju možeš ispričati, ako nije stvorila mnogo drugih priča.

Načula sam… nije uvijek lako, ali je lijepo. Po jednu plavu vrpcu za svaki novi dan…jer ga volim.

Budi najbolja verzija sebe!

Budi najbolja verzija sebe! Gdje? Kod tetke na ručku? Na vjenčanju najbolje prijateljice? Na razgovoru za posao? U govnima?

Izvrni se naopako. Namaži noge skupim losionom. Izvuci trepavice do petog sprata. Natjeraj kosu da te sluša. Obuci  najbolju haljinu. Budi nasmijana. Razgovaraj ljubazno. Budi zabavna, pametna i šarmantna. Budi puna razumijevanja za razmaženu djecu za susjednim stolom, za pijanog tuđeg muža ispod stola, za dosadne sagovrnike, za lošu muziku. Pa ako te neko i gura, budi strpljiva. Ako i nemaš gdje da  parkiraš ti obrni još jedan krug oko kvarta, budi smirena. Budi najbolja verzija sebe!

Oboji stan živim bojama. Okači na zid fotografije sa putovanja. Serviraj ručak u sedam različitih oblika. Izblendaj brokulu sa jabukom. U vreo čaj ne stavljaj med. Očisti lice prije spavanja. Nahrani ribicu. Recikliraj otpad. Ugasi peglu. Dva puta provjeri da li si ugasila peglu. Prozrači sobu prije spavanja. Upali alarm za buđenje. Ne kasni. Budi najbolja verzija sebe!

Na posao u odijelu.Dobro jutro sa osmijehom. Da li molim te možeš i hvala ti što možeš. Mogu i hoću i nije mi teško. Radi prije pauze, radi za vrijeme pauze i radi nakon pauze. Radi. Ne parkiraj u zabrani. Pješaci imaju prednost. Budi u prednosti.  Budi najbolja verzija sebe!

Izaberi lijep poklon za prijatelja. Potrudi se. Usreći svoju djecu. Otvori im puteve. Pronađi svoj put. Ne okreći glavu. Razgovaraj. Ne reaguj na prvu. Razmisli. Tri puta mjeri, jednom sjeci. Prihvati ljude kakvi jesu. Ne osuđuj. Izađi iz stereotipa. Voli razlike. Razlikuj se. Budi najbolja verzija sebe!

Divi se leptiru. Udahni more. Slušaj kišu. Pročitaj knjigu. Nedjeljom operi prozore. Napravi ručak za sutra. Pogledaj dobar film. Širi pozitivnu energiju. Budi energija. Budi rame za plakanje. Ne plači. Ne slušaj psovke. Ne izgovaraj ih. Jedi zdravo. Spavaj dovoljno. Zabavi se. Zabavi druge. Budi najbolja verzija sebe!

A kad se umoriš, kad se preliju sve čaše,kad osjetiš da gubiš dah…

Poludi. Vrišti da svi čuju. Reci da ne možeš više. Traži pomoć. Traži jače. Odustani. Okreni planetu naopačke. Posvađaj se. Zaustavi sat. Pomjeri se. Umori se.Priznaj da ne znaš. Baci neudobne cipele. Ne upoređuj se. Kaži sta želiš. Plači. Pogledaj svoj strah. Budi slaba. Ne čekaj.  Zahtjevaj. Poželi. Reci da je dosta. Odvaži se. Saslušaj. Prepusti se.

I opet Budi najbolja verzija sebe!

Samo budi!

WordPress.com.

Gore ↑